| Sažetak | S glavnim motivom svjetlosti, koja stoji, kako u fizičkoj, tako i psihološkoj
konstrukciji čovjeka, kao alegorija istine, a time transcendira samu materiju svjetlosti, kroz
razmatranja pod uputama Nietzschea, Bourriauda i mnogih drugih, a ponajviše Tome
Akvinskog, nailazi se na sukob kontrastnih pojmova; aktivnost-pasivnost, svjetlost-tama,
životnost-smrtnost, te se kroz opće poznate pojmovne parove stvara pogled na općenitost
ljudske prirode u kojoj, do određene granice čovjek sam uvjetuje stanje kroz kretanje između
tih pojmova putem prepuštenosti i volje. Da bi se razjasnila koncepcija tradicije u
suvremenosti koja stoji iza starinskih materijala prevedenim u današnjicu, valja podsjetiti da
budućnost vidimo pogledom u prošlost, te time pretačemo samu ideju u reakciju na prošlu
akciju. Sama forma triptiha vezuje se na povijest vizualne ideje u likovnosti, a pojmovna
razrađenost vraća nas u sadašnjost analitičkim pogledom na svijet. Raščlanjenost pojma
svjetlosti na materiju i duh, na realizaciju i ideju, na doslovnost i metaforu, predočuje
povezanost vizualnoga kao doslovnog prikaza univerzalnoga, te se objašnjava ovisnost o
svjetlosti u doslovnom i metaforičkom smislu.
U vidu likovnog rada naziru se filozofska saznanja pretočena u kiparski materijal koji
svojom formom dočarava uvid u psihološku pozadinu autora. Po istraživanjima filozofskih
djela od antike do danas pretočeno znanje konkretizira se u vizualnom sustavu današnjice, a
time i dematerijalizira pogledom u ideju koja tek treba biti objašnjena.
To je analiza vlastite općenitosti kroz opservaciju općenite ljudskosti i postojanja,
interpretirana kroz opću općenitost. |
